Jednom davno živio jedan dječak koji je bio jako mršav, a htio je postati vitez. Svi su mu se smijali kako je tanak i mršav. Odlučio je jesti zdravije i postati najjači na svijetu. Utrkivao se, zdravije jeo, preskakao vijaču, skakao u vis, bacao loptu u zrak, napucavao loptu. I tako su prolazili njegovi teški dani. No, jednoga jutra njegova sestra je primijetila nešto čudno kod njega. Ojačao je. I to joj je bilo svaki dan sve čudnije. Dječak je odrastao i postao pravi vitez. Borio se, uživao u svakoj borbi i živio svoj sretni život viteza. Moje sjeme je ustrajnost.
Maša Abramović, 2.a
Radovi učenika 1. razreda
Radovi učenika 2. razreda
Radovi učenika 4. razreda
Radovi učenika od 5. do 8. razreda
Na kraju puta dugog osam godina
Nikada se nisam nadala da će ovako brzo proći 8 godina. Našoj osnovnoj školi došao je kraj. Ekipa koja je bila najbolja se rastaje. Naših 8 godina i Mala škola prebrzo su prošli. Više ništa neće biti isto. Sve je počelo u Maloj školi kada smo se prvi put vidjeli. Nitko nikoga nije poznavao, bili smo djeca koja su se svega sramila. Nakon nekoliko dana u Maloj školi smo se previše zbližili i tu je počelo naše druženje i pravljenje gluposti. Malu školu ne pamtim po puno stvari, samo znam da smo se uvijek voljeli igrati u maloj kuhinji, imali smo puno igrački i uvijek smo se svađali oko toga. Krenuli smo u prvi razred, već smo se svi poznavali od prije. Prvog dana su se Tomislav i David vijali po učionici i David je udario Tomislava pa je on otišao kući iz škole. Upoznali smo našu učiteljicu Maricu koja nas je učila 4 godine. Počele su naše prve ocjene, prva odgovaranja, testovi… Prošla je i ta godina u prvom razredu, došli smo u drugi. Svi smo već bili jako opušteni u drugom razredu, sve više i više smo se družili, bilo nam je jako lijepo. Naša učiteljica Marica je morala ići na operaciju i onda nam je došla druga učiteljica. Nakon duge godine završili smo i taj drugi razred. U trećem razredu nam se vratila naša učiteljica Marica, naravno svi smo bili jako sretni jer smo ju jako voljeli. Imali smo puno izleta, išli smo u Vukovar, Ilok, Županju i još puno mjesta kojih se ne mogu sjetiti. Nakon tog trećeg razreda došli smo u četvrti. Naša zadnja godina u nižim razredima, oproštaj od učiteljice Marice. Išli smo u Zagreb, svi iz nižih razreda su išli s nama. U Zagrebu nam je bilo jako lijepo, to je bilo jedno od zadnjih putovanja s učiteljicom Maricom. U 6. mjesecu smo išli na more, u Rogoznicu. To je bilo naše zadnje putovanje s učiteljicom Maricom, tu je bio naš rastanak, nakon toga ljeta sve se promijenilo. Peti razred, novi prijatelji iz Strošinaca, neke od njih sam znala od prije. Dobili smo nove učitelje i razrednicu Kristinu Pavlović. Nismo se baš družili s učenicima iz Strošinaca, uvijek smo se svađali. U šestom razredu smo se svi sprijateljili, naša razrednica je išla na bolovanje jer je bila trudna, dobili smo novog razrednika, Matej Lovrić bio je jako dobar prema nama. Te godine smo išli u Osijek, išli smo u kazalište, sklopili smo dogovor s razrednikom kako ćemo biti dobri i nećemo praviti probleme. Sedmi razred, novi predmeti biologija, kemija i fizika, mislila sam kako će biti teško, ali ipak mi je išlo. Naši prijatelji Anamarija i Filip su se odselili u Njemačku i bilo nas je manje u razredu. Nakon njih odselila se i Petra, svima je bilo teško kada su oni otišli, ali ipak smo se navikli. U sedmom razredu smo išli na maturalac, bilo nam je prelijepo. Bili smo u Makarskoj, s nama išli učenici iz OŠ Vukovar. Na maturalcu smo bili 5 dana, sprijateljili smo se sa puno njih iz Vukovara. Imam puno uspomena s maturalca, ali kada bih pisala ne bih mogla stati. Nakon maturalca smo se vratili u školu još 2 tjedna i kraj 7. razreda. I sada osmi razred, zadnja godina u osnovnoj školi, razrednica se vratila, jedva smo čekali da se vrati. Sve je krenulo lijepo, nije bilo nikakvih problema. Išli smo u Vukovar i nakon toga je došla korona virus u Hrvatsku. Prestali smo ići u školu, trebali smo ići u Karlovac, ali nažalost nismo išli. Sada se možda više nećemo vratiti u školu, nedostaje mi moja ekipa iz razreda, s nekima se redovito viđam. Sada se trebamo odlučiti koju srednju želimo upisati. Možda se više nikada nećemo vidjeti u školi. Bilo je ovo kratkih, ali slatkih 8 godina u osnovnoj školi, naravno nedostajat će mi moje društvo, ali viđat ćemo se u srednjoj školi. Uspomene će mi zauvijek ostati u sjećanju i svima ću pričati kako sam imala dobre učitelje i prijatelje u osnovnoj školi. Nažalost došao je kraj, ekipa se rastaje, valjda to zovu odrastanje.
Matea Nagl, 8.razred
Na kraju puta dugog osam godina
Naš put dug osam godina završava. Mi se razilazimo i upoznajemo nove ljude ne primijetivši da je važan dio našeg života prošao. Sve je počelo zapravo u prvom razredu. Dijelili smo učionicu s učenicima 2 godine starijim od nas. Na početku smo, kao i svi prvašići, bili stidljivi i nervozni, ali brzo smo se uklopili. Uvijek smo smišljali nove igre i nikada nam nije bilo dosadno. U našoj područnoj školi smo imali 2 učionice i jednu „strunjaču“ za koju smo se uvijek borili i igrali rata. Naša učionica je, naravno, uvijek pobjeđivala. Igrali smo se „policajaca i lopova“, „žirafe“, „planova“ i još puno drugih igara. Nikada nam nije bilo dosadno i uvijek smo radili gluposti za koje učitelji nisu saznali sve dok im mi nakon par godina nismo priznali. Konačno, dolazi 5. razred kojeg smo uzbuđeno očekivali. Vjerujem kako smo svi ustali makar pola sata ranije nego što treba kako bi se što prije spremili za školu. Prvi dan su dečki bili maltretirani od strane osmog razreda jer je to običaj, ali nas djevojčice nisu zadirkivali. Naime, 5. razred nije bio tako divan kao što smo očekivali. Ostali učenici koji su bili iz Soljana su nas odvajali od sebe i to je trajalo otprilike jedno polugodište i onda su nas počeli prihvaćati. Svake godine smo se sve više slagali i zajedno ulazili u nevolje. Potpuno smo se zbližili u 7. razredu. Ako je netko iz razreda napravo glupost nismo ga izdali i branili smo tog učenika. Postali smo bliski prijatelji kada smo išli na maturalac u Makarsku. Proveli smo svaku noć zajedno do 3-4 ujutro iako nas je tadašnji razrednik pokušao otjerati u krevet. I sada, u osmom razredu, više se uopće ne svađamo. Naravno, zna biti prepirki, ali ništa ozbiljno. Iako nas je ovaj korona virus razdvojio mi i dalje ostajemo u kontaktu i pričamo svaki dan. Kada svatko ode svojim putem nadam se kako nećemo izgubiti kontakt te kako ćemo i dalje biti u dobrim odnosima. Učenici iz ovog razreda su mi na neki način postali dio obitelji i bit ću žalosna kad se rastanemo. Ovih 8 godina ne bih nikako promijenila jer sve što se dogodilo bilo je s razlogom. Također imam za dodati da se ova generacija nikada neće ponoviti jer su u ovoj bili najbolji ljudi.
Mirela Tatomirović, 8. razred
Na putu dugom 8 godina
AHH...ti putevi svaki nas odvede negdje. Mnogo je puteva u našem životu, mnogo je odluka koje moramo donijeti, a još više pitanja ŠTO, KAKO, ZAŠTO, GDJE? Svako razdoblje našega života završava jednim putem bilo to loše ili dobro, jedno se završi, a drugo odmah počinje. Kakav je bio moj put u brojanju godina? Uff, bilo je tu svega od svađa, pomirenja, ljubavi, mržnje, suza, smijeha, stvarno puno osjećaja u „kratkom vremenu“. Sjećam se kako je sve krenulo. Prvi dan škole sestrična i ja smo se isto obukle i imala sam roza torbu sa zečevima, jako sam bila sretna što krećem u školu. „Sad smo već veliki“ to smo uvijek govorili, bili smo jako sretni što krećemo u školu i htjeli smo da je škola i vikendom. Pred nama su bile 4 godine nižih razreda (razredna nastava). Bilo nas je samo 6, jedna djevojčica se odselila u 2. razredu i ostalo nas je samo 6, četiri djevojčice i dva dečka. Nikada nam nije bilo dosadno, uvijek smo smišljali nove igre, izrađivali ukrase za učionicu, učili, pisali, pjevali ... ali i tome je ubrzo došao kraj. 4 godine su jako brzo prošle ,morali smo napustiti školu i otići drugo mjesto. Trebalo je dosta vremena da se naviknemo. Trebalo je dosta vremena da se i učitelji naviknu na nas, ipak smo bili jako veliki razred (nas 21). U početku je bilo jako čudno, nismo se baš svi poznavali i uvijek smo se odvajali na „Strošinčane“ i „Soljančane“. Nikada nismo bili složni i uvijek su bile neke svađe i prepirke. U 5. i 6. razredu smo bili nesložni. U 6. razredu smo dobili i novoga razrednika, u početku ga baš i nismo voljeli, ali kad je trebao otići nije nam bilo lako jer smo se svi jako zbližili i proveli zajedničkih trenutaka na maturalcu. Ah da, i taj maturalac, naše nezaboravno putovanje. Svi smo jedva čekali maturalac, posjetili smo Split, Makarsku, Dubrovnik i slapove Krke... Jako smo se lijepo zabavili, sprijateljili smo se s učenicima iz druge škole. Nakon toga izgradili smo čvršće odnose. Iako smo znali da nam je 8. razred zadnja zajednička godina, jedva smo čekali krenuti. Na početku školske godine prekinuo nas je štrajk. U 12. mjesecu smo opet normalno krenuli u školu i bili smo jako sretni. U 2. mjesecu smo posjetili Vukovar, nažalost to je bilo naše posljednje zajedničko putovanje. U 3. mjesecu nas je prekinuo virus (COVID-19). Školsku godinu završavamo online. Online škola je zanimljiva i nije jako naporna. Svakodnevno pričamo preko video poziva i super nam je. Samo se nadamo kako će ova situacija što prije proći i da ćemo moći održati našu „maturalnu“ zabavu . Pred nama je sada i jako velika odluka, moramo odabrati srednju školu, nimalo lak zadatak. Srednja škola je nešto što nam određuje ostatak života. Iako smo imali jako puno vremena za razmišljati neki i dalje ne znaju što će, ali sve je to normalno . Dora Mijatović
Moj život u doba Korone
Zbog zatvorenih škola, kafića, zabrane okupljanja i kretanja i zbog potpune izolacije, ljudi sve više vremena provode u svojim domovima. Kako bismo bili oprezni i odgovorni kako bi zaustavili širenje koronavirusa vlade svih zemalja su uveli ograničeno kretanje i samoizolaciju. Za Uskrs se ljudi nisu okupljali u Crkvi. U početku mi se svidjelo kada se pričalo kako će se zatvoriti škole i kako ćemo imati nastavu preko interneta, ali sada kada već ne idemo dva mjeseca u školu sve je postalo dosadno i škola nije ista. Nema školskih prijatelja, učitelja i učiteljica koji bi nam pojasnili gradivo koje ne razumijemo, online nastavu nije teško pratiti, ali puno više zadaće dobijemo sada nego kada smo išli u školu. Svi ljudi su u panici zato što se još ne zna kada će se ovo sve završiti kada ćemo svi opet moći izaći na ulice,vratiti se u škole i odrasli na posao. U prvom polugodištu ove školske godine nismo išli u školu radi štrajka, a sada u drugom ne idemo zbog koronavirusa. Ove godine smo najmanje vremena proveli u školi iako je nama osmašima zadnja godina i korona nam je uništila zadnje dane u školskim klupama, ali nadamo se da će proći i ovo i da ćemo se vratiti u školu i da ćemo se oprostiti od najdražih učitelja, ali i prijatelja s kojim se poznajemo već 8 godina što i nije baš malo. A svi mi smo oni o kojima pričaju najgore jer uvijek smo mi najglasniji, najneuredniji uvijek mi pravimo najveće gluposti, ali isto tako mi smo oni koji mogu računati jedni na druge bilo to u dva ujutro ili dva popodne. Uvijek smo tu jedni za druge mada to neki ne bi nikada pomislili. Da se barem može napraviti vremeplov da sve bude kao prije,prijatelje iz razreda nisam vidjela već 2 mjeseca. Korona će proći,potresi će proći,sve će proci, ali generacija 2005./06. je odavno prošla jer najmanje vremena smo zajedno proveli ove godine. Nadam se kako ćemo bar još jednom sjesti zajedno u školske klupe. Jednostavno, neka vrijeme stane, nadam se kako ćemo se vidjeti uskoro. Lana Tadić, 8. razred
Moj život u doba korone
Moj život u doba korone je jako zanimljiv. Zbog korone ne idemo u školu, zatvoreni su kafići, trgovine i sve ostale javne ustanove. Trenutno ova korona meni baš odgovara jer spavam do 12 sati, igram igrice cijeli dan nakon što završim zadaću, više sam kod kuće sa svojom obitelji ponekad i izađem van s prijateljima. Družimo se, ali ne kao i prije korone. Kada je počela ova situacija u vezi s koronom meni se to nije sviđalo jer mreže preko kojih smo imali nastavu nisu radile jer su bile preopterećene. Nismo mogli raditi nastavu normalno kao što smo to mogli raditi i pratiti u školi. Sada mi ta online škola odgovara jer ne moram ustajati rano ujutro već mogu spavati. Za riješiti pojedine zadaće imam puno više vremena nego u školi, a i ovako mi je zanimljivije jer još nešto naučim na internetu. Sada puno više pomažem roditeljima oko nekakvih poslova pa usput zaradim i malo novca. Bez problema pratim online nastavu, ali opet ne shvatim toliko puno kao u školi. U školi učitelji objasne što mi nije jasno, objasne oni to i ovako, ali nije to kao u školi. Škola mi nedostaje samo zbog prijatelja koje nisam dugo vidio, a i zbog zezancije jer nije škola samo učenje, pisanje, čitanje… Škola mi ne nedostaje toliko kao moji prijatelji koje nisam vidio od početka ove korone. Jedva čekam da se završi korona da s prijateljima mogu izaći na piće. Da se družimo kao i prije korone. Do tada se moram držati svoje kuće i škole. Marin Pindrić 8. razred
Moj život u doba korone
Moj život se iznenada jako promijenio, zapravo dosta stvari se jako promijenilo, skoro više ništa nije kao prije. Ulaskom u 2020. godinu mislio sam kako će baš ova godina biti najbolja godina u mome životu, nažalost nije tako. U ovoj godini se dogodilo puno loših stvari, a za mene je najgora korona. Razlog promjene mog života je korona virus koji se pojavio na cijeloj planeti Zemlji. Kada sam čuo da se u Kini pojavio nekakav virus mislio sam kako je to virus kao i svaki drugi, bio sam siguran da je taj virus bezopasan. Nakon nekoliko tjedana ispostavilo se kako sam pogrešno mislio. Korona je stigla i u Hrvatsku, nastala je pandemija. Stvari su se iz dana u dan mijenjale, svaki dan je sve više osoba zaraženih korona virusom. Mjere opreznosti su postale još strože nego prije što me sve više rastužuje. Jako volim provoditi vrijeme vani, igrati nogomet, voziti se i družiti sa prijateljima, ali to sada ne mogu. Nisam mislio kako ću ovo ikada reći, ali jako mi nedostaje škola. Sviđa mi se i online škola, napokon imam hrpu slobodnog vremena, ali nemam radost i sreću koju sam imao kada je sve bilo normalno. Jedva čekam da prođe pandemija korona virusa i da se sve vrati kako je bilo i prije. Ako se ljudi budu pridržavali zakona koji su doneseni, stanje će se brže vratiti u normalu. Potrebno je često prati ruke i držati distancu od 2 metra. Ovo razdoblje je jako teško za svakoga, ali sve će uskoro proći.
Oliver Jokić, 8. razred
Moj život u doba korone
Korona je virus koji je „pogodio“ cijeli svijet i sada svi moramo ostati kod kuće i provoditi vrijeme sa ukućanima. Vlada RH je postavila neke mjere opreza kojih se svi moramo pridržavati tako da bi virus što prije prošao te se naši životi vratili normalnosti. U ovakvom stanju nisumi sve stvari dozvoljene tako da je meni svaki dan praktično isti. Tjedne i dane provodim vrlo jednostavno. Probudim se nešto prije 10 sati i obavim sve što moram za školu, kasnije ručam, onda sam cijeli dan slobodan i mogu raditi što hoću. Svaki dan pomažem nešto oko kuće, a navečer se idem voziti s prijateljima. Vrijeme koje potrošim u kući je gledajući televizor ili igrajući igre na Playstationu i mobitelu. Vikendi prolaze nešto drugačije, mogu spavati do 12 sati, a onda kasnije radim zaostatke vezane za školu te cijeli dan provodim s prijateljima. Nogometna igrališta su zatvorena pa ne možemo igrati nogomet. Umjesto toga mi se radije odemo voziti i prisjećati se starih vremena i uspomena. Svakog dana se mjere popuštaju te se nadam kako će nogometna igrališta uskoro biti otvorena. Provodeći ovakve dane osjećam se kao da je ljeto već došlo, ali mi imamo još 2 mjeseca škole koja će se vrlo vjerojatno nastaviti online. Nadam se kako će vrijeme korone što prije proći jer mi je dosta sjedenja kod kuće. Hoću se vratiti u školu i završiti ovaj 8. razred te se što prije upisati u srednju školu koju želim. Sada je već počeo opadati broj zaraženih te se nadam kako će tako i nastaviti te proći ovaj dosadni virus.
Viktor Vukoja, 8. razred
Život u doba korone
Moj život je postao malo teži od kada postoji neki novi virus, korona virus, prerastao je u globalnu pandemiju koliko je opasan. Cijeli svijet je stao, svi su zaključani u svojim domovima. Igrališta su obljepljena trakom za poprište zločina. Prije korona virusa mogao sam ići van i družiti se s prijateljima, voziti se i ići slobodno na igrališta. Sada se ne smije ni izlaziti iz kuća, većina trgovina dopušta do tri osobe unutra, ne rade knjižnice, zatvorena su igrališta, ne smijemo se više družiti niti biti preblizu nekoga. Život je postao dosadan. Prije bih izišao van i družio se s prijateljima, a sada mogu izaći van samo pod uvjetom da ne budem preblizu nekoga. Nose se maske, kupuju dezinfekcijska sredstva, drži udaljenost od dva metra između osoba i tako dalje. I škola je postala teža od kada je nastao korona virus. Nastava se izvršava na računalima, laptopima, tabletima i mobitelima. Zadaci su malo kompliciraniji za riješiti jer moramo većinu gradiva sami učiti. Upis nam ovisi o ocjenama koje ćemo dobiti. Promet je isto puno drugačiji, skoro ga i nema. Kada se ide u neku trgovinu ne smije se nešto dirati što nećemo kupiti, moramo ruke i kolica našpricati dezinfekcijskim sredstvom na ulazu u trgovinu, potrebno je nositi masku i držati razmak između osoba. Radi se na lijeku za korona virus i nadam se kako će ga što prije naći. Za sada samo sjedim u kući, radim zadaću i igram igrice. U mojem kraju nema zaraženih, ali se provode sigurnosne mjere. Praznici su propali. Nema odlaska na more. Crkve su također bile zatvorene. Nadam se kako će se situacija uskoro smiriti i završiti. Nadam se normalnom polasku u srednju školu i upoznavanju novih prijatelja. Nadam se.